04.01.2010., ponedjeljak
Možda (ili potraga za, tada nepoznatim, riječima za 29.12.)
Misao je brža od riječi.
I dalje.
Ljubav na jednu noć. I dalje se tamo najbolje snalazim.
Kada uraditi određeni korak. Kakav?
Ne znam. I dalje, ne znam.
Možda, naprosto, ne želim znati?!
Možda.
U pet godina postojanja bloga (29.12. nap.a.) nisam pronašao neke odgovore.
Možda i neću. Nikada.
Možda.
Možda i dalje budem onaj Johnny.
Onaj. Kojega i kakvoga poznaju.
Iako, duboko negdje, težim promjeni. Nekakvom.
Kakvom? Ne znam. Nekakvom.
Osjećam da mi je potrebna.
Je li to u pronalasku crnoga spram bijeloga?
U potpunom kontrastu svega?
Možda.
Možda je tamo rješenje. U nepoznatom.
Nikad shvatljivom. Teško shvatljivom.
Povezivom u onome, što nazivam, animalnom.
Možda je to ključ?! Čista suprotnost?
Je li moguće?!
Jer. Osjećam se dobro. Sretno. Ispunjeno.
Nema igara. Nema zavlačenja.
Nepoznat teren. Još nepoznatije figure.
Totalno nepovezive. Crni i bijeli pijuni.
Iako, negdje duboko, dobro poznate - figure. Karakteri.
Kao sličnost. Kopija. Replika.
Kao ulice. Kojima se krećem. Prvi put. Ili stoti.
Poznajem i ne poznajem.
A na kraju - ona. Između nas - nepovezivo.
Naizgled, nepovezivo.
Privremeno. Ili dugotrajno. Ne marim za time.
Ne opterećujem se.
Napokon, mogu i živim za trenutak.
I ne želim planirati. Analizirati. Iako u sebi pokušavam. No ne ide.
Um i tijelo ne žele. Jer, živ sam.
Sretan sam. Ispunjen.
Živim. Sada.
Ovoga trenutka i ove minute.
A sutra?
Neki novi dan.
Neka nova-stara ulica.
Ne želim planirati. Jer dogodilo se.
Sada ostaje hodati.
Igrati.
Nepoznato. Na poznatoj podlozi.
Ljubiti se. Ne žuriti.
Zašto ne?
Možda sam napokon spoznao čari.
Možda.
A, možda se opet varam. I stvaram iluzije.
Možda ponovno preskočim obljetnicu pisanja.
U potrazi za riječima. Riječima koje su ovdje negdje.
Kao i sve.
Možda.
A, na kraju svega, možda je samo ljubljenje.
Dodirivanje.
Razgovaranje. I, potom, propast.
Propast riječi.
Propast djela.
I eto nas na početku.
Možda, da.
Baš kao i prije pet godina...
A, opet, možda su ovoga puta stvari drugačije.
Jer, drugačije je...
Da, je. Drugačije.
|
- 05:09 - Reci! (4) - Recikliraj! -
#
11.12.2009., petak
Ona je kriva!
- Moraš me upoznati. Moraš... - rekao sam joj.
- A daj Johnny... Pa cura je starija barem dvije godine. - odgovorila mi je Hanna.
- ...i onaj Francuz sa kojime sam te upoznao je bio stariji zar ne?! - uzvratio sam joj.
- Da, istina. - ustala se - ali popodne, jer sada moram na ručak.
- Držim te za riječ. - ostao sam se sunčati, a Hanna je otišla na ručak.
Par metara dalje ona je solirala i čitala knjigu.
Luna, tada maturantica, zavidnog izgleda i količine znanja koje je već tada posjedovala.
To ljeto, ljeto između osmog razreda i prvog srednje, je sve započelo. U meni je uspjela probuditi i pokazati mi sve čari "ljubavi na jednu noć". U sedam dana i noći. Na samom kraju ljeta. Kada obično prepričavamo i rezimiramo dva mjeseca koja su prošla, kao i uvijek, prebrzo.
- Ajde, idemo ispiti ovo i onda na plažu sa Hannom i ostatkom. - rekla je Luna.
Ispili smo. Na eks ostatak pive u krigli i otišli prema plaži gdje su Hanna i ostatak društva bili. Na njezino inzistiranje smo sjeli popiti dvije pive prije nego odemo do plaže. Spontano, putem joj je sinula ideja.
- O, pa evo vas. Zadržali ste se nešto... - komentirao je John.
- Nije ništa bilo ako na to misliš. - diskretno sam mu rekao.
- Evo vam ovo. - Luna izvadila je boce i stavila ih na zidić.
Večer je odmicala, svi smo se međusobno družili i razgovarali. U jednom trenutku je Luna predložila noćno kupanje. Složili smo se, bez razmišljanja.
Plaža na kojoj smo bili nije bila ona na kojoj se inače kupamo. Ova je bila izolirana; pješčana, te je plićak sezao u dubinu. Nije bilo rasvjete, samo mjesec i mrak oko nas. Luna je prva ušla, sa jednom od boca, a ja odmah za njom. Potom Hanna, John i ostali...
Stajali smo u vodi do koljena, gledali se i izmjenjivali bocu. U pozadini su se ostali zafrkavali.
- Ajmo se hrvati... - bacila je bocu i skočila na mene.
Hrvali smo se. Dodirivali. Gnjurili se. Bili smo blizu poljupca. Izazivala me. A, onda je dala prijedlog da odemo na "našu" plažu. Prošetali smo u donjem rublju, sa ostalim stvarima u rukama, kroz mjesto. Bilo je već gluho doba noći. Pustoš i tišina svugdje.
Prije ulaska u plićak se skinula. Potpuno. I zaplivala je. Slijedio sam ju i, negdje u dubini, poljubila me.
Večeri koje su uslijedile provodili smo, uglavnom, nasamo. Jedne večeri smo skroz pokisli i ostali zatočeni na Hanninoj terasi gdje smo se sakrili, pošto je ona taj dan otišla nazad u Velegrad. Jedne večeri smo ležali u luci, u brodu, gledali u nebo i pričali do jutra. Drugu večer smo proveli kod mene, pošto mojih nije bilo, sa dijelom ekipe koja je još ostala, a kasnije je prespavala kod mene.
Naučila me koječemu. Od spontanosti, zabave, ljubljenja, izazivanja, flertanja,... Čak sam se znao osjećati i "glupo" pored nje, obzirom na teme koje je pokretala i šaroliko znanje koje je posjedovala. Ali, pritom je i oslobodila u meni ono što nisam mogao/znao kontrolirati, ono što tek odnedavno kontroliram. I pokazala mi je sve čari "ljubavi na jednu noć". Ljubavi bez obveze. Bez očekivanja dan poslije.
I sada, danas, znam da je ona "kriva". Da nisam upoznao Lunu vjerojatno bi sve bilo drugačije. Ona me na tom planu oslobodila, pokrenula u meni "ono nešto" što je uvijek iznova tražilo nova iskustva, a "to nešto" prije nje uopće nisam osjećao.
Čuli smo se poslije ljeta. Sa školom sam bio u njezinom gradu. Javio sam joj se. I vidjeli smo se. Proveo sam jednu večer u njezinom stanu. Kasnije, kada je došla studirati u Velegrad, mi se javila nekoliko puta. Nismo se vidjeli. Zapravo i ne znam zašto...
Kao da je učenik "prerastao" učitelja.
|
- 14:46 - Reci! (5) - Recikliraj! -
#
01.12.2009., utorak
Blokada? Ne hvala!
Iz naslova možete zaključiti kako danas nisam išao na prosvjed ispred MZOŠ-a. Mislim da je to, ukoliko zanemarimo prosvjed protiv Busha za vrijeme njegova boravka u Zagrebu, jedini koji sam unazad tri godine propustio, a sa prosvjednim zahtjevima sa kojima se slažem i podržavam. Anti-bushevski sam propustio radi zatvaranja budžeta za natječaj, a ovaj danas sam namjerno propustio. Da, namjerno.
Prije par mjeseci, u vrijeme masovnih blokada fakulteta diljem Lijepe naše, bio sam dio grupe koja je pokrenula blokadu na mojem faksu. U potpunosti sam podržavao sve uvjete koje su studenti tražili, te sam želio biti dio mase koja će, napokon, nešto promijeniti. Čak štoviše, bio sam duboko uvjeren u uspjeh "blokadne groznice" koja je tresla Hrvatsku u to vrijeme. Jer, iza studenata su bili svi: od političke oporbe i sindikata, do intelektualne elite, penzionera, prosvjetara i radnika. Tada je bilo vrijeme za promjene, tada se moglo koješta promijeniti. Ali, kako kažu, "Bosna je šaptom pala".
Ono što je izostalo bilo je djelovanje. Studenti su ostali zatvoreni na fakultetima, iako su ih već tjednima imali u "svojem vlasništvu", na plenumima su se prevrtale jedno te iste izjave i ideje, pa čak je došlo i do zasićenja alternativnom nastavom koju su blokade imale u svojoj ponudi. Razogovori, pardon pregovori, sa sindikatima o masovnom prosvjedu, u kojem bi se išlo sa jasnim zahtijevima i u kojemu bi jedni podržali druge, su propali jednako brzo kako su i započeli i studenti, dakle mi, smo se našli prepušteni sami sebi. Prepušteni svojim idejama, koje su se gušile u raspravama i masovnim skandiranjima na večernjim plenumima, gdje su deblokade pojedinih fakulteta polagano bile izglasane.
Danas, par mjeseci kasnije, kada su blokade opet počele protivnik sam toga. Ne, nisam promijenio mišljenje da svi zaslužuju besplatno obrazovanje, nego sam naprosto uvidio da ukoliko te iz tjedna u tjedan "oni gore" (sa Markova trga op.a.) uopće ne doživljavaju jednostavno nema smisla sjediti zatvoren na fakultetu i vijećati na plenumima o nastavku blokade. Čisto gubljenje vremena, živaca i snage. A mislim da su i vrapci na grani ispred fakulteta shvatili da nema smisla čekati. Valja se pokrenuti, izaći iz fakulteta i proširiti "ponudu blokade".
Ne može se reći kako prijedloga nije bilo. Iz prve ruke znam da je jedan moj kolega sa FFZG-a ponudio nemalen razrađenih ideja od kojih se većina nije ni našla na dnevnom redu plenuma. Istina, svaka od tih ideja uključivala je dozu potrebnog adrenalina, hrabrosti i volje da se sprovede, kao i definiranje vođe koji bi trebao "popiti metak" i povesti ljude, pa je zato, vjerojatno, baćena iz kutije sa prijedlozima u smeće. Vidio sam te ideje i uopće nisu bile loše. Ali, da se cijela ta stvar od blokade dovede na jednu višu razinu potrebno je onaj "ego" koji, uglavnom, prevladava na plenumima (čuo od mnogo ljudi koji su bili prisutni na plenumima i dijelim isto mišljenje nap.a.) prebaciti iz dvorane na ulice, gdje se ipak podilježe zakonu i policijskoj palici.
No, sada je za sve to kasno. Blokade su izgubile potporu velikog broja studenata, kao i svih onih koji su prije par mjeseci podržavali blokade. I veoma bitno, čini mi se da je izgubljena i potpora medija. A, moglo se. Vidjelo se i osjećalo. Samo mnogo je toga pošlo krivim putem, a posebice jasno definiranje zahtjeva u javnosti (da ne kažem i znatno veći zahtjevi koji se su mogli i morali postaviti) osim one parole: "mi želimo besplatno školovanje".
Pa, nije li, na kraju krajeva, rečeno da se radi na zakonu. Formiran je odbor/vijeće koje će sastaviti prijedlog, a jedna od glavnih stvari je upravo taj, usudio bih se reći jedan i jedini artikulirani, zahtjev o besplatnom školovanju. I zašto onda opet te blokade? Koji su zahtjevi sada i ima li ih uopće? Jer, ja ponovno, u prolazu pored Filozofskog i u tramvaju, vidim i čujem "pravo na besplatno školovanje".
Znam samo da se danas pokuša ponovno uspostaviti blokada na mojem fakultetu, a radi ispunjenja zahtjeva o besplatnom školovanju, bio bi prvi koji bi rekao:
"Gospodo, ne hvala."
|
- 18:10 - Reci! (2) - Recikliraj! -
#
29.11.2009., nedjelja
Ne odlazi. Ne izlazi.
Pokušavam skrenuti misli. Misliti na nešto drugo. Raditi nešto.
Ne mogu pisati. Izgubim se negdje u pola rečenice.
- Ona doista ide... - rekla je Sofia prošli tjedan.
***
Dolazim na stanicu. Gužva je. Ljudi nestrpljivo čekaju tramvaj da se okrene.
Unatoč jutarnjem ritualu, kavi i svježe iscijeđenom soku od naranče, i dalje mi se spava. Sunce već lagano prži. Obožavam te tople dane. Topla jutra kada mogu izaći van u kratkim rukavima.
Ne želim u tu gužvu. Stopiti se sa ljudima.
Izdvajam se.
Dolazi tramvaj. Broj 12. Jebeš, ne trebam taj.
Stanica se prazni, ljudi ulaze u tramvaj.
Ona je ostala. Stojimo na dvadesetak metara. Svako jutro ju vidim. Danas je sama.
Pogledam ju. Gleda me.
***
Već znate da mrzim odlaske. Grozan sam u opraštanju i često percipiram odlazak nakon odlaska. Prije toga kao da nisam svjestan toga; kao da ne želim uopće misliti o tome; kao da ne želim vjerovati u to.
Tek kada ostanem prepušten sam sebi postajem svjestan svega toga.
- ...sorry kaj sam te otkantala, ali ispizdila me cijela situacija. - kaže mi Sofia preko telefona.
- Nemaš beda... Kaj sa tom kavom? - pitam ju.
- Propalo je... Nego, kaj radiš sada? - pita me.
- Pa... - pogledam oko sebe po praznom stanu - ...ništa, zašto? - odgovorim joj.
- Ajmo prošetat gradom, sjesti negdje, samo da se maknem od doma. - predloži.
***
Zapalio sam putem prema stanici.
Umor i dosada koja me čekala bile su po strani. Želio sam ju vidjeti. Gledati se sa njom u tramvaju i razbuditi se u tom gledanju kao i prošli tjedan.
Bila je na stanici. Nasmijala mi se.
Opet smo ušli u isti tramvaj. Stajali smo na pet metara. Kad god bi ju pogledao gledala bi u mene.
Bilo je nešto u njoj. Nešto što me privlačilo.
***
Lucy, Sofia, Joshua i ja. Sjedimo. Pričamo.
Misli mi povremeno odlutaju.
Ali, tu sam. Pokušavam sudjelovati u razgovoru.
Ne misliti na odlazak. Kako se približava sve više mislim o tome.
Još jedna osoba u nizu. Odlazi.
***
Nakon tjedana i tjedana jutarnjih flertova upoznali smo se.
U Nevermindu.
Ona je bila sa svojim frendicama, a ja sa svojima.
Prišla mi je.
Pričali smo tu večer, izmijenili brojeve.
Ljeto je spriječilo daljnji razvoj našeg odnosa.
***
Janis, Jimmy, Hank, Salvador...
Dugačak je popis onih koji su otišli iz Velegrada. Iz države.
Sada i Angie.
Nekako sam se naučio na to. Da ljudi odlaze.
I uvijek sam za sve njih posebno vezan.
I iznova prolazim taj osjećaj nakon odlaska.
Osjećaj nekakve praznine. Nedostatka.
Kao da se povezujem sa ljudima koji će, kad-tad, otići.
***
...izašla je na svojoj stanici.
Zapravo bilo joj je svejedno sa kojim brojem se vozi.
Ali uvijek je ulazila u "moj tramvaj".
Pratio sam njezin pogled dok je izlazila. Tek sutra ujutro ću ju, opet, vidjeti.
Tramvaj je skretao na križanju, a ja sam hvatao njezin pogled dok je čekala zeleno na semaforu.
A onda...onda sam se ponovno uspavao.
***
...u kontaktu sam. Sa svima.
I, znam da će doći dan kada ćemo opet svi biti zajedno.
|
- 21:57 - Reci! (1) - Recikliraj! -
#
16.11.2009., ponedjeljak
Neke misli. I, fragment.
- Licemjerno. Odvratno. Gadi mi se. - znam s vremena na vrijeme reći u sebi.
Posljednjih mjeseci sam dosta zatvoren u svojim mislima. Toliko često da se znam izgubiti usred razgovora. Znate ono kada toliko toga želite reći, a ima toliko malo vremena. Ponekad nema ni vremena uopće.
Posljednjih tjedana živim brzo. Možda i prebrzo. Ne žalim. Ne osjećam ikakav umor. Eventualno kada legnem.
***
Znate onaj osjećaj kada ne želite da pjesma završi? Kada želite da traje cijelu vječnost?! E, to. Ne želim da sada završi solo Davea Grohla. Ne želim. I neću dopustiti. Otvoriti ću drugi tab u browseru, premotati na početak prije nego li završi. I postići ću vječnost. Imaginarnu. Imam tu moć koju koristim.
Baš kao što ste i "vi svi" imali moć zaustaviti sve "to" na vrijeme.
Njega. I ono.
Jer znali ste.
Prikrivali ste. Međutim, omaklo se. Otelo se kontroli.
Imate li sada moć to zaustaviti?
Nemate.
Licemjerno je uopće pokušavati. Zar ne, gospodo?!
***
Ona me neki dan podsjetila kako je blog, zapravo, moćno oruđe. Pogotovo ako anonimnosti nema. Kada se zna tko iza "imena" stoji.
- Ne brini se, mi ćemo to srediti... - slušao sam nebrojeno mnogo puta.
Uvijek je bilo djelomično sređeno.
Naučilo me da ukoliko sam ne poduzmem nešto - biti će uvijek djelomično.
I, sada. Sada kada sam toliko blizu cilja, potpuno vlastitim naporima do njega došao, opet se "pokušava srediti".
Ne.
Ostavite. Ne želim djelomično.
Želim potpuno.
I postići ću.
Sam. Kao i dosada.
Jer, na kraju svega, ja to ne želim, gledati i slušati. Vi ne morate.
Niste htjeli, a kada je trebalo.
***
Stojimo u nedjelju popodne nas dvoje na stanici.
Nas dva. Dva brata.
- Mislim da smo prerano odrasli. - reče.
Zastanem. Pogledam ga.
Ja nikada nisam koristio termin "prerano".
Ranije, da. Zaintrigiralo me to. Natjeralo na razmišljanje.
- Prerano?! - upitam ga.
- Da. To danas mogu bez problema zaključiti. - odgovori mi.
On definitivno jest. I bojim se, ponekad, radi toga.
Ja sam negdje između. Između ranije i prerano.
No on prednjači.
***
Zapravo i ne znam kako određene stvari više ne registriram.
Kako mi dođu pod normalno. A nisu.
Zapravo sam duboko u sebi našao "crnu materiju".
Ono što nazivaju crnom rupom u svemiru.
Ono što guta sve i svašta.
I tamo, valjda, automatski trpam sva sranja i sve pizdarije.
I tamo nestanu.
I osjećam da je sve veća.
Iznutra.
***
Dave Grohl i dalje svira. Koristim tu moć koja mi se pruža.
I koristit ću, gotovo, svaku koja mi se pruži.
Neću čekati. Stajati. Prikrivati.
To je najlakše. Najjednostavnije.
Zar ne?!
***
Pitao me netko jesam li, na kraju, otvorio vrata sobe u "Vječnom gradu".
Lipanj, "Vječni grad"
00:41
Došao sam do vrata. Nisam razmišljao previše.
Otvorio sam ih.
Požalio sam.
02:03
Iskrali smo se van, nitko nije primijetio.
Našli smo se na ulici koju smo gledali.
Ulica je bila prometna. Grad je i dalje bio živ.
Stisla se uz mene. Vjetar je i dalje puhao lagano.
Krenuli smo u nepoznato.
Bili smo dio mase.
Nepoznati. Nevidljivi.
Samo dvoje ljudi koji se drže za ruke. Neometano.
Nismo pričali. Nismo imali plan.
Samo smo se kretali...
|
- 23:24 - Reci! (6) - Recikliraj! -
#
12.11.2009., četvrtak
Pokušaji. Ili fragmenti romantika
Subota, sredina lipnja
00:10
Pijemo Porto. Pričamo u kuhinji. Prigušena svjetla i muzika u pozadini. Nigdje ne vodi ovo - pomišljao sam.
Gledam ju. Te tamne oči, smeđu kosu. Usne. Preslatka je.
Za sat vremena bili smo kod mene na krevetu.
Ljubili smo se. "Ono" smo sačuvali za poslije.
06:01
Ispratio sam ju. Napravila je tridesetak metara i bila doma.
Negdje krajem lipnja
22:24
Dolazi mi SMS. Pita gdje sam. Negdje uokolo, odgovaram. Pitam ima li tuluma poslije ponoći. Odgovara potvrdno.
00:21
Tu sam, ispred. - pišem joj.
Dolazi. Sa bocom.
Sjedamo pred kamp, nešto dalje od kampa, na travu. Ljudi prolaze metrima udaljeni od nas.
Sjedimo jedno preko puta drugog. Izmjenjujemo bocu.
Pričamo i boca se prazni.
Približi mi se. Poljubimo se.
Prebaci se na mene. Ležimo na travi.
Iznad nas zvijezde.
01:50
Podigne me. Primi za ruku.
Šapne mi: Idemo negdje gdje manje upadamo u oči ljudima.
02:23
Ona je na meni. U mraku. U daljini se čuju ljudi.
Uzdasi. Moji i njezini.
Pogledi u mraku.
"Ono", ostavljeno, smo konzumirali.
05:50
Rastajemo se, pred kampom. Ljetna jutarnja kišica. I poljubac rastanka, dvoje lipanjskih ljubavnika, na kiši.
Oblačno. Ružno jutro. Jedan od ljepših rastanaka.
Dan je bio ljepši od jutra.
Večer ju je opet dozivala...
***
Početak kolovoza
11:40
Odem joj pomoći do kuhinje. Pričamo. Oni su na terasi, pričaju i ne čuju nas.
Pogleda me i pita: Zašto šutiš?
Odgovaram: Ne znam.
Pogleda me, svojim plavim očima. Poljubimo se. Nisu nas vidjeli.
Ne, ne želim da odeš - pomišljam u sebi.
Umoran sam. Nas dvoje nismo spavali. Možda dvadesetak minuta.
Kraj kolovoza, par tjedana kasnije
00:40
- Film? Sada? - pitam ju.
- Pa da. - odgovara.
Pogledali smo film. Ponašali smo se kao prijatelji. Sve dok se nismo poljubili.
08:00
Produbio sam se. Zagrljeni smo. Nastavio sam spavati.
10:22
Probudio sam se. Prevruće mi je. Nije je bilo. Ostavila je poruku na jastuku. I crveni poljubac na mojem obrazu.
***
Negdje sredinom kolovoza
00:23
Noćno kupanje. Goli smo.
U plićaku. Osjetim njezin parfem.
Hladno nam je...
15:30
Otplivali smo do stijena. Crvena kosa i zelene oči. I danas ih se sjećam.
Popeli smo se na drugu stranu. Da nas se sa plaže ne vidi.
Negdje krajem rujna
21:15
Sa školom smo došli u njezin grad. Navečer sam se našao sa njom.
Pokazala mi je svoj novi stan na glavnom gradskom trgu. Pili smo crveno vino. Sjedili na novom, zelenom, kauču.
Podsjetilo me sve to sa njom na ljeto. Bila je ono što sam tada želio, u potpunosti.
Starija dvije godine, pametna, eloventna, zgodna. Imala je stila. A i znala je kako se ljubiti.
Ostatak večeri nismo previše pričali. Nagovarala me da prespavam.
Nisam mogao.
Za par tjedana je bila u mojem gradu. Nisam se našao sa njom.
***
Siječanj, u Nevermindu
22:34
- Ja sam Crna. - predstavila se.
- Ja sam Johnny. - uzvratio sam joj.
Nakon kraćeg razgovora, u pretrpanom Nevermindu, rekla je:
- Izgledaš starije i činiš se starijim za godine koje imaš...
00:10
Poljubili smo se. Nisam očekivao to.
Neplanirano. Kao i uvijek sa njom.
Te večeri započeo sam valjda, vremenski gledano, najdulju aferu.
***
Lipanj, "Vječni grad"
23:00
Zvoni mi telefon u sobi.
- Dolazim. - kaže.
Za par minuta je pokucala. Otvorio sam vrata.
Ušla je. U lijevoj ruci držala je dvije staklene čaše. U desnoj bocu crvenog vina.
Traperice, poderane. Crna šira majica, T-shirt klasičan. Plava kosa. I "njezin" parfem.
Soba je gledala na ulicu. Prostrana. U mraku. Ulična rasvjeta je dovoljno svjetla bacala unutra.
Sjeli smo na prozor, razmaknuli prozirne zavjese koje je topli vjetar pomicao prema unutrašnjosti sobe.
Gledali smo ulicu. Sjedili, pili vino i pričali.
00:40
Dotakli smo se usnicama.
Dočekali smo "naš" trenutak. Kao da smo ga cijelu vječnost čekali.
Netko je počeo lupati po vratima. Odmaknuo sam se od nje.
- Ignoriraj... - rekla je tiho.
Otišao sam otvoriti vrata.
U "vječnom gradu" nas dvoje smo ostali "vječni ljubavnici".
***
|
- 23:54 - Reci! (5) - Recikliraj! -
#
28.10.2009., srijeda
Za njih, sve.
Poljubio sam ju. Bilo je to poput pečata na propast prijateljstva. A, ona je bila moja tiha patnja cijeli osmi razred.
Kod mene u sobi. Slušali smo muziku, pričali i samo se poljubili. Ponovili smo to. Bivša cura najboljeg prijatelja i ja. Ponovili smo to i narednih večeri. Bila je to potvrda izdaje prijatelja. Pečat koji je potvrdio "razvod našeg prijateljstva".
Sve je krenulo završetkom osnovne. Njih dvoje su prekinuli svoju, skoro, dvogodišnju vezu. Bio je to jedan od ružnijih prekida koje sam imao prilike vidjeti; došlo je čak i do fizičkog obračuna. Naše društvo, od nas desetak, se prepolovilo: jedni su stali na njegovu stranu, a drugi na njezinu - oni su to tražili. Ja sam stao na njezinu. Zašto? Nekako sam u sebi osjećao da je to ispravno i njezina strana priče mi se činila točnijom i ispravnijom od njegove.
Prekid je sve promijenio. Izlasci su postali drugačiji, dogodila se raspodjela mjesta za izlazak i bile su prisutne napetosti između "dva tabora". Na njezinu stranu je stalo oko šestero ljudi, na njegovu četvero. Bila mi je to užasna faza jer su mi nedostajala popodnevna druženja i razgovori, dolazili su upisi za srednju i osjećao sam kao da sam izgubio dio sebe. Sa njom, Emom, sam nadoknađivao te neke stvari. Viđali smo se po nekoliko puta dnevno, popodne smo znali ležati kod mene na krevetu i pričati, a ako se nismo vidjeli navečer proveli bi barem sat vremena na telefonu. I onda se, nakon ljeta, dogodio poljubac.
- Volim te. - rekla mi je.
Nisam odgovorio. Nisam to osjećao, ali sam osjećao nekakvu zagrijanost. Spominjala je vezu, no nisam to želio radi njega. U kakvim god odnosima na kraju bili. Poslije ljeta, on i ja? Susreli smo se par puta, čak smo i ponovno izlazili neko vrijeme, a jednom mi je prilikom i rekao:
- Nikako ne shvaćam zašto si stao na njezinu stranu. Smatrao sam to izdajom...
Shvaćao sam ga. Shvaćam ga i danas.
Stvari poslije nikada nisu bile iste. Nisam mu pokušavao objasniti zašto sam stao na njezinu stranu, nisam pokušavao forsirati nešto među nama i naprosto je odnos izblijedio. Danas? Sretnemo se, popričamo malo i rastanemo se.
I, šteta. Jer skoro osam godina smo bili nerazdvojni. Uvijek smo se međusobno gurali naprijed, stvarali snove, motivirali jedan drugoga i zajedno smo koješta prošli. Tada sam prvi put osjetio kako je ostati bez najboljeg prijatelja u punom smislu tog termina.
Ta cijela situacija sa Emom i njime mi je životna lekcija. Pogreška kroz koju sam naučio kako se ponašati i nositi u takvim situacijama. Jer, ljudi se rastaju i sastaju, ulažu napore u odnose a na kraju od drugih dobe svakakva komentare poput:
- Ja se uvijek nađem između dvije vatre. Mrzim to.
Ili:
- Nas dvoje? Nemam pojma o čemu bi danas pričali...
Apsurd.
Ta situacija sa kraja osmog mi je bila lekcija. Pogreška koju nikako neću ponoviti.
Naučio sam se da je glupost stvaranje "tabora".
Dijeljenje ljudi i mjesta.
Ostavljanje otvorenih i nerazriješenih stvari? Povući će za sobom gomilu drugih stvari.
I zato sam uvijek, nakon svakog prekida veze ili afere, nastojao riješiti sve.
Pokazalo se to ispravno. Pametnom i zrelom odlukom.
A, poučen osmim razredom shvatio sam kako prijatelji ostaju, a cure odlaze.
Naučio sam lekciju o prijateljstvu. Jer, oni nas u takvim situacijama najviše trebaju. Vjerojatno nisu svjesni toga, ali je tako. Pričati sa njima, trpiti njihove ispade i gluposti uzrokovane afektom cijele situacije. Naprosto - biti tu za njih pod svaku cijenu.
Danas bi drugačije postupio. Stao bi na njegovu stranu.
I žao mi je. Žao mi je što mu tada nisam bio prijatelj kakvog je trebao i želio.
Samo sam se, praktički, povukao. I pogriješio.
Jer stvari se nisu riješile same od sebe.
Samo su izblijedile.
***
p.s. prijatelju, žao mi je.
|
- 12:31 - Reci! (4) - Recikliraj! -
#
|
